Posebno dojmljiva bila je susretljivost osoblja koje mi je omogućilo sudjelovanje u svim aktivnostima i projektima koji me zanimaju te dalo uvid u njihov način rada i organizaciju. Tu bih posebno istaknula komunikaciju s kolegicama Silvom Memic i Sue Cornish, programe biblioterapije i posjeta ranjivim skupinama u zajednici, kao i kreativne radionice namijenjene djeci. Također sam imala priliku voditi i svoju autorsku kreativnu čitateljsku radionicu za djecu „Luda sova“, koju razvijam posljednjih pet godina, što je bilo vrlo vrijedno i lijepo iskustvo. No, unatoč izrazito pozitivnoj suradnji, iznenadila me činjenica da je knjižničarska struka u Hrvatskoj u puno boljoj poziciji od one u Ujedinjenom Kraljevstvu. Očekivala sam suprotno. Dok smo mi i kroz obrazovanje i zakone/pravilnike uspjeli zaštititi i razviti struku, tamo se kolege suočavaju sa situacijom u kojoj je profit ispred sadržaja. Za biti knjižničar ponovno nije potrebno visokoškolsko obrazovanje, čak se i ne koristi termin „librarian“ nego „community service worker“, nisu više važni stručnjaci u područjima, ono što je nekada radilo „petero djelatnika“, sada radi jedna osoba, a svi zajedno su prisiljeni razmišljati u smjeru profita i uštede. Stoga, iako bi htjeli, ne stignu razmišljati toliko o kvaliteti sadržaja i korisnicima. Pritom najviše gube upravo djelatnici i zajednica, što je posebno tužno kada vidite i njihove predivne knjižnične prostore, bogate baze podataka i fondove te odjele koji još uvijek, uz knjige, čuvaju i vrijedne glazbene i filmske kolekcije i fascinantnu arhivsku građu. No, sličnu situaciju možemo promatrati i u mnogim drugim profesijama u Hrvatskoj, tako da nam sve to i nije toliko nepoznata priča, koliko god ona bila šokantna i poražavajuća za ljudsku vrstu.
London nudi mnogo – svaki dan sam se budila rano ujutro i u hostel vraćala kasno noću. Kada nisam radila, čitave bih dane hodala po gradu, a posebno fascinantni su parkovi prepuni vjeverica, muzeji i tržnice (posebno lokalne) koje predstavljaju oazu umjetnosti – street art i graffiti, glazbenu scenu. Ovaj višemilijunski grad na rijeci Temzi i kroz povijest je predstavljao centar kulture i „svijet u malom“ – pa tako možete primjerice sjesti na ulicu i satima promatrati ljude sa svih strana svijeta – uočit ćete različite narodnosti i religije; doručkovati jedan dan primjerice u libijskom, ručati u kineskom, a večerati u iranskom restoranu... a sve ono što ste gledali u filmovima, postat će stvarno. Naravno, što se više udaljavate od centra grada, slika postaje skromnija i siromašnija, no nekako i realnija – živopisnija. Što se kulturnog uzdizanja tiče, teško je opisati razinu sreće nakon što mi se u rukama našla karta za Victoria & Albert Museum u kojemu je postavljena predivna (i već odavno rasprodana) multimedijalna izložba o Pink Floydima – izložba koja prikazuje čitav njihov put i glazbenu karijeru, pri čemu sam sa slušalicama na ušima i u razgledavanju provela oko četiri sata. Ništa manje nisu bili impresivni i dinosauri, kitovi i minerali u Prirodoslovnom muzeju, Salvador Dali u Tate Modern ili potraga za gospodinom Petrom Panom po Kensington Gardens. Shakespearov „Globe Theatre“ je bio rasprodan u svim meni prihvatljivim varijantama – za dvosatno jeftino stajanje za 5£ su me boljela leđa (ne smije se sjediti na podu), a 45£ mi je ipak bilo malo previše. No, posjetila sam SEA LIFE London Aquarium i veliku većinu znamenitosti, jedino ono što mi fali na listi osobnih želja je muzej Charlesa Dickensa i podzemna stanica Hogwarts – Platform 9 ¾ + nekoliko lokalnih tržnica.
Iako ogroman, London je grad koji ima savršeno razvijenu prometnu infrastrukturu. Uz kartu podzemne željeznice i mobilnu aplikaciju Citymapper, doista se teško, a rekla bih i nemoguće, izgubiti. Slobodno sam se mogla smucati svim nepoznatim pa i najmanjim uličicama i upijati meni jedan novi grad u koji nikada prije nisam otputovala – i to prvenstveno zato što spada u najskuplje gradove svijeta. Rečenica koja vas ne može zaobići jest ona iz podzemne željeznice - „ Please mind the gap between the train and the platform!“... još uvijek mogu čuti sve te zvukove i žamor, osjetitii miris i ritam grada koji me privukao na neki svoj magičan način, a u kojemu je zauvijek odlučio ostati i moj prastari, voljeni, crni baloner. Oprostila sam mu, budući da bih i ja (da sam studentica) došla na istu ideju – jednostavno bih uživala studirati u Londonu. No, u ovim godinama ipak me više privlače mediteranska klima i sporiji ritam, dakako s mogučnošću povremenih gubljenja po višemilijunskim metropolama i upijanjem svih tih divnih stvari koje nam svijet nudi.
Sanja Milovac, knjižničarka
U školskoj godini 2017./2018. igrat ćemo se i učiti. I dok učimo igrat ćemo se i dok se igramo učit ćemo, a sve zbog ovogodišnjeg školskog projekta ,,IGRA''.
