Osnovna škola Frana Krste Frankopana Brod na Kupi

Poučavanje o osnovnoj pismenosti na području Gorskog kotara počelo je u vrijeme vladavine Marije Terezije i Josipa II. Na početku su u Gorskom kotaru poučavali isključivo župnici. Poučavali su u župnom dvoru uglavnom zimi, a rezultati su bili lošiji. S vremenom su svećenici počeli organiziranije i bolje poučavati. U Delnicama je škola utemeljena 1836. Tada se i u Brodu na Kupi pojavljuju privremeni učitelji. Školsko područje delničke škole  obuhvaćalo je pored Delnica još Mariju Trošt, Turke, Raskrižje Tihovo, Zalesinu i Javornik. Hrvatsko-ugarski sabor iz 1845. donio je provedbenu osnovicu za utemeljenje i djelovanje osnovnih škola u Hrvatskoj. U seoskim školama nastava se izvodila na narodnome  jeziku, a u gradskim školama na hrvatskome  i mađarskome jeziku. U selima je bilo malo učitelja koji su znali mađarski. Učenici koji su pohađali četverogodišnju školu bili su više izloženi mađarizaciji i germanizaciji od učenika koji su pohađali nastavu u samo dva razreda. 

Škola u Brodu na Kupi osnovana je 1858. godine. U njeno školsko područje su osim samog Broda na Kupi pripadala i sela: Jablanci, Radočaj, Gornje i Donje Tihovo, Trški Lazi, Rasohe, Raskrižje. Neka su sela bila znatnije udaljena od Broda na Kupi. Za potrebe nastave kupljena je zgrada nastala 1823.

Godine 1874. nastao je Prvi hrvatski školski zakon. Tako je nastao „Zakon o ustroju pučkih škola i preparandija za pučko učiteljstvo u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji.“ Osnovan je i hrvatsko-pedagoški književni zbor 1871. Po zakonu se predviđalo obvezatno školovanje od četiri godine, a službeni jezik u Banskoj Hrvatskoj, te materinji jezik u školama je bio hrvatski. Tim je zakonom i ubrzano otvaranje pučkih škola pa je 1875. otvorena pučka škola u Turkima, a zatim 1876., iako je školovanje bilo obvezno, broj polaznika je već na početku školske godine u tim školama bio manji nego broj obveznika. U toku školske godine bi se još više smanjivao. I opća pučka škola u Brodu na Kupi postala je četverogodišnja poslije 1875. Opća pučka škola u Brodu na Kupi uselila se u vlastitu zgradu 1880. građenoj za svrhu škole, te će u njoj djelovati gotovo stotinu godina sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća kada je nastala sadašnja školska zgrada. 

Niža pučka škola u Brodu na Kupi bila je u vrhu školstva prema ukupnim postignućima. Za velika postignuća na kraju 19.stoljeća posebno su bili zaslužni obitelj Čurčić, supružnici Andrija i Katica Čurčić. Nakon što je Andrija teško obolio i preminuo ostala je još neko vrijeme u Brodu na Kupi njegova udovica, a radila je kao učiteljica i njihova kćerka Zora. Andrija Čurčić je bio i ravnatelj Škole, a nakon njegove smrti za sljedeća dva ravnatelja dolazi do propadanja i nazadovanja Škole. Početkom 20.stoljeća novi ravnatelj Josip Moćan zatekao je Školu u nesređenom stanju te krenuo u obnovu iste. Niže pučke škole u Kuželju i Turkima došle su u stagnaciju na prijelazu stoljeća, ali su se uspjele održati.

Od 1871. djelovao je hrvatski pedagoško- književni zbor , a od 1885. Savez hrvatskih učiteljskih društava. Takvo društvo je osnovano u Delnicama za Gorski kotar. Savez se brinuo da učitelji budu odgovarajuće plaćeni kao i za njihov ugled u društvu, te je imao karakteristike sindikata. Društvo je organiziralo skupštine i zajedničke objede. Društvo za Gorski kotar je u Brodu na Kupi 1913. slavilo tridesetu godišnjicu postojanja. Društvo je imalo veliki ugled među učiteljima, te je učvrstilo vjeru da se zajedničkim nastojanjima učitelji mogu izboriti za bolji položaj u društvu.

Prvi svjetski rat je znatno utjecao na prilike u Gorskom kotaru u vezi školstva. Škole ipak nisu prestale djelovati, ali je stanovništvo bilo suočeno s gladi i neimaštinom. Mnogo je muškaraca poginulo na bojištima, a u kasnijoj fazi rata bilo je sve više vojnih dezertera i zelenog kadra. Često su napadali posjede bogataša, a širilo se i revolucionarno raspoloženje iz Rusije. U takvim uvjetima Škola u Brodu na Kupi je otežano djelovala. Sa slomom Austro-Ugarske u Brodu na Kupi osnovan je Mjesni odbor Narodnog vijeća Države SHS. Za razliku od Čabra gdje je narod demolirao dvorac, smjena vlasti je u Brodu na Kupi prošla mirno. Nakon ujedinjenja sa Srbijom hrvatsko učiteljstvo Gorskog kotara je izrazilo neslaganje s velikosrpskom politikom, te je 1934. raspravljalo  o pismima: latinici i ćirilici. Goranski učitelji su bili protiv nametanja ćirilice. Kada su 30.travnja 1919. prenesena tijela hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana  iz Bečkog Novog Mesta u Zagreb i pokopana u katedrali počelo je obilježavanje njihove smrti 30.travnja što je u školama kupske doline postalo tradicijom. U međuratnom razdoblju nastavnici su postali državni službenici. Većih poboljšanja za učitelje nije bilo. Osnovna škola je podijeljena na nižu i višu i imala je osam razreda. Uz redovnu nastavu učitelji su organizirali i izlete i terensku nastavu, a nastava je postala pedagoški učinkovitija. Smanjio se i broj učenika koji nisu završavali osnovno obrazovanje. U to vrijeme u školi u Brodu na Kupi je djelovao bračni par Ivan i Emilija Grčević. Oni su poznati po javnom djelovanju i predanom radu. U školi je djelovao i podmladak Crvenog križa koji se brinuo za siromašne učenike. Također je u školi organiziran cjelodnevni boravak za učenike koji kod kuće nisu imali obrok. U školskom vrtu sijane su jabuke, kruške, šljive i marelice. U Osnovnoj školi u Kuželju djelovala je izvanučionička nastava, a u Turkima se postepeno poboljšavala nastava i smanjivao broj djece koja nisu polazila nastavu. I ta se škola brinula o siromašnim učenicima.

U toku Drugog svjetskog rata školstvo je za vrijeme talijanske okupacije i formalne ustaške vlasti bilo izloženo pravilima NDH, ali se kasnije prilagođavalo zahtjevima NOP-a . Brod na Kupi je često bio pod partizanskom kontrolom, a nakon kapitulacije Italije praktički stalno. Zbog ratnih prilika učenici su neredovito polazili nastavu.

Nakon Drugog svjetskog rata i oslobođenja od fašizma, a do raspada Jugoslavije 1991.,  školstvo je u kupskoj dolini prošlo kroz tri razdoblja. U početku su djelovale samostalno  osnovne škole u Brodu na Kupi, Turkima i u  Kuželju. One su od četverogodišnjih postale šestogodišnje pa osmogodišnje. Pokazalo se međutim nemogućim da sve škole budu osmogodišnje. Tada je škola u Tihovu postala područnom školi u Delnicama dok je u Radočaju škola zatvorena. Škole u Turkima i Kuželju  postale su četverogodišnje područne škole školi u Brodu na Kupi. U trećoj fazi zbog depopulacije zatvorene su škole u Turkima i Kuželju, a nastavila je djelovati jedino škola u Brodu na Kupi sa osam razreda.

Neposredno nakon Drugog svjetskog rata u Brodu na Kupi u početku je nedostajalo školovanih učenika. Tako se dogodilo da je u školskoj godini 1947./1948. nastava održavana samo u prvom polugodištu zbog bolesti učiteljice. Sljedeće školske godine su svi učenici ponavljali razred što se rijetko događalo u povijesti školstva. U školskoj godini 1950./1951. jedini učitelj vodio je svih pet razreda kojI su tada postojali. Često su se mijenjali učitelji sve do dolaska Bože Krizmanića. On je sa jednom učiteljicom u smjenama radio u tada šestogodišnjoj školi. Mnogi su roditelji  teško prihvaćali uvođenje osmogodišnjeg školovanja, jer nisu razumjeli važnost obrazovanja pa je uvođenje osmogodišnjeg školovanja nailazilo na otpor. Osmi razred je prvi puta uveden u Brodu na Kupi školske  godine 1955./1956. Tada su još postojala dva tipa osnovnih škola od kojih je B tip imao reducirani program namijenjen seoskim školama. Takva podjela škola je tada postojala zbog nedostatka stručnog kadra u seoskim sredinama. Tako je škola u Brodu na Kupi bila B tip sve do ukidanja podjele na dva tipa 1959. U školskoj godini 1958./59. obilježena je stota godišnjica djelovanja škole. Od 1960. kako je već spomenuto škola u Brodu na Kupi postala je jedina samostalna osmogodišnja škola i središnja školska ustanova kupske doline. Ravnatelj Božo Krizmanić je prije odlaska opremio školu suvremenim nastavnim sredstvima i pomagalima. Njegovim odlaskom rukovođenje školom preuzela je 1962. Vilma Pupić. Nova je ravnateljica uspjela dovesti u red financijske probleme, te  još bogatije opremiti školu. Od 1963. godine škola je nosila ime narodnog heroja Zdenka Petranovića Jastreba. U školskoj godini 1963./1964. prvi je put obilježen Dan škole. Obnovljen je i rad školske zadruge, a osnovane su i brojne sekcije i slobodne aktivnosti.

Nova školska zgrada građena je od 1971. do 1974. Nova školska zgrada stavljena je u funkciju u listopadu 1974. Pored redovne nastave održavala se dodatna, dopunska nastava, slobodne aktivnosti i praktični tečajevi. Oko škole je uređen školski park zalaganjem ravnateljice, ali i predanim radom učenika i nastavnika. Škola je dobila pomoć u nabavljanju sadnica i sadnji cvijeća. Međutim drastično smanjenje broja učenika  dovelo je do kombiniranih razrednih odjela.  Od školske godine 1978./79. do školske godine 1981./82. škola je bila područna delničkoj školi, ali se ponovo osamostalila.

Iako se nakon Titove smrti u Jugoslaviji naslućivala kriza koja će dovesti do raspada zemlje, u školama se nastojalo i dalje gajiti „bratstvo i jedinstvo“, izgradnja samoupravnog socijalizma i isticati uloga SKJ u društvu. U povodu proslave četrdesete godišnjice početka partizanske borbe svečano je 1981. otkrivena bista Zdenku Petranoviću Jastrebu. Kasnije 1985. svečano je obilježena i četrdeseta godišnjica pobjede nad fašizmom. Partizanska tradicija se njegovala među mladima i obilježavanjem raznih pojedinosti kao što je pogibija dvojice mališana 1942. koji su partizanima prenosili hranu.

Kompjuterizacija i informatizacija je počela 1986. kada je škola dobila prvi kompjutor. 1987. zatvara se područna škola u Turkima pa je škola u Brodu na Kupi postala jedina školska ustanova kupske doline.

Demokratskim promjenama i osamostaljenjem Republike Hrvatske škola je 22.11.1995. dobila sadašnji naziv Osnovna škola Frana Krste Frankopana. Škola se tada kao i drugdje u Hrvatskoj vratila hrvatskim korjenima, a materinji jezik je nazvan hrvatski jezik. Uveden je vjeronauk, ukinuta je obrana i zaštita s vježbanjem gađanja iz puške. Zatim su nastupile ratne godine obilježene izbjeglicama. Škola je nastavila s izvannastavnim aktivnostima. Predsatom su se održavale dodatne aktivnosti. Od školske godine 1995./56. nestručnost se svela na tri predmeta. Učenici su postigli uspjehe na općinskom i županijskom natjecanju, ali se broj učenika 1996. smanjio na ispod šezdeset. Nastavilo se i s uređivanjem parka oko škole. U školskoj godini 1998./99. obilježena je 140. godina škole. Od 2000. godine u mirovini je dugogodišnja ravnateljica Vilma Pupić. Ona je punih 38 godina uspješno vodila školu.  Nova ravnateljica  postala je profesorica Snježana Krizmanić.  U 2008. proslavilo se 150 godina škole. Danas je škola s pedesetak učenika koji pohađaju nastavu u sedam razrednih odjela  jedina obrazovna ustanova u kupskoj dolini. U školi ima najviše učenika romskog porijekla, oko 80%. Donedavno su školu pohađali učenici iz 18 sela i zaselaka, ali se zbog pada nataliteta i migracije stanovništva u gradove taj broj smanjio. U posljednjih desetak godina školu je obilježila i stalna promjena učitelja. Mnogima je ova škola bila odskočna daska, prema stalnom zaposlenju u većim sredinama. Iako je škola najmanja u Gorskom kotaru prema broju stanovnika ona nije najlošija po rezultatima rada, već se istaknula u cijelom nizu uspješnih dodatnih aktivnosti i školskih projekata, a uvela je i inovativne programe. Sa time je utjecala na rad drugih škola. Škola je uključena u projekt „Moja škola-Eko škola“, te je četiri puta obnovila taj status, dobila Zelenu zastavu i Zeleni cvijet, a zatim  2012. i Zlatnu povelju i stalni status Eko škole. Škola je inicirala program za uspješnu organizaciju slobodnog vremena učenika putnika koja je prihvaćena u Gorskom kotaru i otocima naše županije. Od 2003. do 2010. realizirao se program dodatnog obrazovanja učenika romskog porijekla u sklopu produženog boravka, a od 2006. do 2010. i REF program(Odgoj i obrazovanje za Rome) u projektu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH i EU.

U školskoj godini 2006./2007. uspješno je provedeno eksperimentalno provođenje HNOS-a u sklopu projekta Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, a učitelji škole su bili dio stručno-predavačkog tima za provođenje  HNOS-a u Županiji. Od 2001. u školi se postepeno uvodi izborna nastava informatike, rano učenje stranog jezika, te radna mjesta knjižničara i pedagoga.

Učenička zadruga „Bobovac“, koja djeluje od 2001. dobila je niz priznanja i postala poznata širom Hrvatske. Učenici sudjeluju u projektu „Jabuka –kraljica voća“, a održavaju se i Dani jabuka u Brodu na Kupi. Škola je smislila i originalne suvenire: ,, Jabuka s crvom“, kao i ,,Kaštel Zrinskih i Frankopana“.  Školski časopis koji izlazi od 2007. se zove  Crv. Časopis je na Lidranu predložen za Državno natjecanje. Godine 2008. nastao je i katalog etnografske zbirke škole „Kak su živejle naši stari“, a škola je izdala i dva CD-a:“ Oda kupskoj dolini“, „Kupska dolina“. Smišljen je i školski kviz „Školarac“, koji se bazira na poznatim televizijskim kvizovima „Kviskoteka“, „Tko želi biti milijunaš“ i  „Najslabija karika“.

Smišljeni su i projekti „Kako su živejle naši stari“, ,,Frankopani u Brodu na Kupi“, „Sve što zemlja može podnijeti“, ,,Nasilje“,“ Jabuka-kraljica voća“, „Ježeva kućica“. Posljednji projekt je bio vrlo uspješan, a postavljen je kao školski mjuzikl. Postavljena je i poučna staza o medvjedu u sklopu projekta Sožitje i suradnje s ustanovom Priroda. Školska knjižnica ušla je u projekt „Zagi“.

Škola je prezentirala rad s romskom djecom, a organizirala je više stručnih predavanja i radionica u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje. Dobila je cijeli niz nagrada i priznanja od grada Delnica, Županije, i raznih institucija. Tako Učenička zadruga „Bobovac“ redovito osvaja prva mjesta. Škola je podijelila prvo mjesto na Eko-projektu, za svoj projekt ,, Jabuka, kraljica voća''.

Školu karakterizira timski rad, ustrajnost, dosljednost u postavljanju ciljeva. Iako većina učenika ne pokazuje ambicije za napredovanje i dodatne aktivnosti učitelji ustraju u radu. S obzirom na većinsku romsku populaciju učenika,  glavni cilj učitelja je postići da većina učenika romskog porijekla završe osnovnu školu, te da dio tih učenika krene u srednju. Rezultate rada vidimo dugoročno za 20 do 30 godina. U školi rade 24 zaposlenika, a pohađa je 45 učenika. Učitelja ima 17, a mnogi rade na više škola i putuju iz Rijeke ili drugih dijelova Gorskog kotara. Unatoč teškoćama učitelji vjeruju da škola može postići dobre rezultate i opstati.

Igor Brčić, prof. povijesti