Gospodinu za darove zahvaljujmo uvijek i u svako doba, ali u mjesecu listopadu to možemo na poseban način činiti za sve plodove zemlje koje blagujemo. Tako u tom mjesecu, osim Dana kruha, obilježavamo i 16. listopada, Svjetski dan hrane, te 20. listopada, Dan jabuka!
Ove smo godine objedinili sve navedene spomendane te smo ih obilježili u jednom danu. Skromno, jednostavno, s radošću u srcima i osmjehom na licima to smo učinili na sljedeći način: ispekli smo štrudlu od jabuka.
Čitav je taj silni posao započeo još u rujnu, kada su jabuke još bile na granama. U školskom se voćnjaku uvijek ima što raditi. Prije branja jabuka mora se trava pokositi, lišće pograbiti, grane pokupiti, i sve to dok vam jabuke mirišu i zore iznad glave. Kada dođe vrijeme za berbu, učenici, a i njihovi roditelji u voćnjaku uvijek rado pomažu. Ma vole djeca i matematiku i vjeronauk i hrvatski, ali najviše kada ih uče na zraku. Bog je za nas zaista stvorio prekrasnu učionicu, ali mi je kao i one u školskoj zgradi moramo čuvati, pospremati, čistiti i održavati. Kažu neki, čovjek okopava, orezuje, zalijeva, a Bog daje da raste.
Ove je godine urod bio dobar.
U ponedjeljak 14. listopada u kuhinji, u kojoj je inače uvijek toplo zbog osmjeha naše kuharice, postalo je još veselije. Treba reći kako kuhinja nije velika pa tako u nju nismo mogli stati svi, no kako smo mi mala škola, bilo je mjesta za neke učenike i jednu učiteljicu. Malu radnu skupinu sastavljenu od učenika trećeg, četvrtog i osmog razreda, a predvodila je učiteljica engleskog jezika Andrea-Eva Magaš Pavušek. Kako volim kuhati, i ja sam rado pomogao. Spremno smo se ulovili ribeža i kuhača pa su neki prali, neki rezuckali, neki čitali recepte, neki miješali i vagali sastojke i vrlo brzo školski su hodnici zamirisali na cimet i jabuke. Oni koji su prolazili pored kantine i osluškivali žamor, nestrpljivo su iščekivali marendu.
Oglasilo se zvono koje označava veliki odmor i sva su se djeca sjurila u marendarij. Začulo se zveckanje posuđa i struganje stolica, a onda je sve utihnulo za jedan kratki „U ime Oca…“ Uslijedilo je zadovoljno mljackanje. Oni koji su štrudlu pekli ponosno su promatrali kako brzo nestaje, učitelji su tiho komentirali kako je ukusna, a djeca koja nisu stala u našu malu kuhinju kada se kolač pripremao, već su zapitkivali kad će doći njihov red da pomognu. I dok smo tako sjedili svi skupa za stolom, razmišljao sam – što nas je dovelo do ovog trenutka? Marenda, jelo – nešto obično i svakidašnje. Spremajući se zagristi u štrudlu, zahvalio sam Bogu – za zajedništvo.vjeroučitelj Ivan Jakšinić
