Pedagoginja je radionicu započela s osnovnim pojmovima vezanima za prava djece, pa su između ostalih spomenuti, život, ljubav, sloboda i važnost prihvaćanja drugih i drugačijih. Djeca su zaključila da je potrebno zadovoljiti sva prava da bi dijete bilo zadovoljno i sretno.

Učenicima su prikazane fotografije djece imućnih obitelji i djece siromaha, njihove igračke, odjeća i domovi. Pred kraj je djeci puštena power point prezentacija koja prikazuje djecu širom svijeta koja na različite i po život opasne načine putuju u školu.

Primjerice, prikazana je slika djeteta koje u nekom trenutku ima glavu ispod površine vode dok torbu nosi na rukama iznad vode.

         S obzirom na uzdahe iznenađenja, nevjerice i suosjećanja koje su proizveli naši učenici, možemo reći da je postignuta svrha radionice. Čuli su se komentari poput:  Joj, ne bih ja tako išao u školu, i slično. Osjetila se  pozitivna energija i toplina u učionici. 

Pedagoginja je s učenicima porazgovarala o osjećajima i mislima koje je izazvala radionica te ih uputila da zadrže iste radi sljedećega zadatka: Učenici su, na kraju, trebali izaći u školsko dvorište te ga bojama i crtežima oslikati, ispuniti slikovnim porukama za djecu o kojoj smo govorili. Crtala se odjeća, obuća, lijepe kuće, igračke, torbe za školu,mobiteli, a našlo se i pokoje srce.

         Prilaz škole postao je obojani svijet poruka našim prijateljima u dalekome svijetu.

17. listopada 2014. pedagoginja Škole obilježila je Dječji tjedan s učenicima starijih razreda. Glavna ideja, svrha radionice kao i  početne aktivnosti, bile su iste kao i u mlađim razredima: rasprava o dječjim pravima i gledanje power point prezentacije o načinima putovanja u školu.

         Nakon razgovora o viđenome, učenicima je puštena potresna prezentacija o djeci radnicima, o njihovim narušenim pravima, o ugroženome zdravlju, o životu bez ikakve zaštite i ljubavi. U učionici je vladala tišina. Čuli su se poneki uzdasi. Naši učenici bili su iznenađeni viđenim. Nisu mogli vjerovati da takav život djece zaista postoji. Na samome kraju svaki je učenik imao  zadatak da svoje misli i osjećaje stavi na papir u obliku poruke, pitanja, stiha i svega onoga što je želio poručiti svojemu vršnjaku u dalekome svijetu.

Pisane riječi stavili smo na plakat, a svaki naš učenik potpisao se ispod svoje zvjezdice.

         Završili smo radionicu nadajući se da će se netko od važnih i moćnih ljudi svijeta sjetiti ove djece, pomoći im da ostvare svoja prava, budu sretni, zaštićeni i voljeni te postanu nečija zvjezdica.

Ingrid Šimičić, prof.