Na pitanje što je inspirira, autorica je odgovorila da su to godine u kojima se učenici pred njom nalaze. Godine od 12 do 18 smatra najtežima u životu te je u svojim romanima pokušala ponuditi način djeci da ih prevladaju. Zato se njezina gimnazijalka i bavi košarkom jer joj ona pruža odmak od svakodnevice.

U romanu Zeleni pas, autorica je, kako tvrdi, namjerno željela ponuditi lik djevojčice koja je zbog pakla droge u koji je upala njezina sestra ostala po strani i osjeća se zanemareno s obzirom da je cijela obitelj fokusirana na problematičnu Vlatku.

Nada Mihelčić iznijela je primjer mladoga muškarca kojega poznaje, koji je obolio od hepatitisa c, koji po cijele dane sjedi u zamračenoj sobi i vrti televizijske programe te joj je dijelom i on bio inspiracija za gore navedeni roman. Istaknula je kako droga pogađa najviše osobe iz kuće narkomana jer nitko ne želi da mu se dijete druži s osobom čiji se brat ili sestra drogiraju. O toj djeci nitko ne misli jer oni su "itako normalni i već će se snaći". Droga uništava i njih te se  širi "kao kolobari kada bacite kamen u vodu", zahvaćajući sve, ne štedeći nikoga.

Nastavak romana Bilješke jedne gimnazijalke autorica donosi u romanu Napokon brucošica, a taj roman je zamislila kao nešto čime će kako kaže "natjerati djecu da misle", tj. potaknuti ih da mogu pitati sve o seksu, drogi, politici, crkvi i svim ostalim tabu temama. Prema mišljenju autorice, to bi i trebala biti svrha cjelokupnog školovanja: "Natjerati djecu da misle!"

Također je upozorila mlade da valja čitati sve što ih zanima od stripova preko šund literature do klasika jer će se kroz sve pročitano iskristalizirati, tj. stvoriti filter koji će im omogućiti da svrstaju informacije. "Čitajte sve da budete što bogatiji", kaže autorica.

Nada Mihelčić se osvrnula i na činjenicu da su mnoga djela ekranizirana, no kako ona kaže, to nije to! Kada pogledate film u glavi vam je ista slika npr. slika Petra Pana kao i milijunima djece koji su pogledali taj isti film, no kada pročitate djelo taj Petar Pan je samo vaš i njega nosite zauvijek sa sobom kroz život.

I ja sam postavila pitanje autorici. Pitala sam je što bi ona napravila da ju je, kao gimnazijalku u romanu, striček Ivo pokušao silovati. Bi li šutila i nosila to u sebi ili bi rekla? Autorica je odgovorila i upozorila učenike: "Nikako ne treba šutjeti!" Obavezno treba reći, požaliti se jer je kroz stričeka Ivu željela pokazati jednu opasnost, ljude koji će nas u životu probati iskoristiti.

Na upit što je kao mala željela biti, autorica je kroz smijeh odgovorila: "Mnogo toga!" Ispričala je kako je dva ispita prije završetka studija političkih znanosti zaključila kako želi prodavati brodograđevnu opremu i otići u Amsterdam. Željela je lutati, baviti se  alpinizmom, posjetiti nove krajeve, upoznati razne ljude. Dan danas jedino što pouzdano zna je da je istinski sretna kada piše, a biti piscem najljepše je zanimanje na svijetu.

Upozorila nas je da svim ljudima pristupamo otvorena srca, da zanemarimo površinske, nebitne razlike vezane uz to ima li netko kose oči ili je crn kao ugljen. Zamolila nas je da se ne damo strpati u uske okvire lažnog domoljublja te da naučimo misliti svojom glavom! To ćemo postići tako da čitamo sve, o svim mogućim temama. Poručila nam je da ostanemo otvoreni jer samo će nas takav odnos prema svijetu pretvoriti u jedno divno biće.

Učenik naše škole Željko Štimac upitao je Nadu Mihelčić koji joj je bio najdraži predmet u školi na što je autorica odgovorila da je to bila tjelesna kultura koja se tada zvala fizički odgoj. Uz tjelesni zavoljela je i zemljopis zahvaljujući neobičnom profesoru koji je zemljopis predavao na neobičan način proširujući im tako vidike te da ga pamti kao čovjeka kojega je sve mogla pitati. Poručila je učenicima kako će njihov život i školovanje ovisiti o mnogim stvarima, a najviše o nastavnicima koji će im uspijeti usaditi ljubav za određeni predmet pomno ih prateći i usmjeravajući s obzirom na talente koje posjeduju.

Kada su je učenici upitali što trenutno piše, Nada Mihelčić oduševljeno je uskliknula: Igrokaz o obitelji  miševa koji repaju na tavanu, baki mišici s pepeljarkama, mišu  Radovanu i psu Đurici! Kako navodi autorica, to piše za svoju dušu, a za izdavača piše roman o otuđenosti u kojem dječak neobičnog imena - Edbin pokušava naći svoje mjesto pod suncem.

Na upit koliko joj vremena treba za jednu knjigu autorica je odgovorila da pravila nema i da nije bolji onaj pisac koji završi knjigu u šest mjeseci od onoga kojem treba godina i više dana. Istaknula je da u svojim knjigama ne radi nikakve dorade jer kad bi počela promjenama ne bi bilo kraja. Kada je jednom preda izdavaču, knjigu više ne čita jer je nosi u sebi.

Kada su je učenici upitali kako joj se sviđa u Gorskom kotaru i je li već bila u tom kraju, Nada Mihelčić je rekla da je proplaninarila Bijele i Samarske stijene i Crni Lug  s obzirom da je član alpinističkog kluba, a kao najljepši tjedan svojega života izdvojila je tjedan kada je iz Ogulina s psom išla pješke na more, spavala u šatoru i pekla kobasice.

Od stvari koje voli Nada Mihelčić izdvojila je jazz, haiku poeziju, crnu kavu i pušenje (što baš ne valja, ali tako je-kako je!), a najviše od svega voli pisati jer kako kaže: "Kada pišeš kao dragi Bog si - pišeš i slobodan si!"

Devedeset minuta ugodnog razgovora proletilo je za tren te je došlo vrijeme rastanka. Fotografija za kraj i nazad za Brod.

Susret s ovom iznimnom osobom dugo ću pamtiti.